S gradnjom katedrale u Zagrebu u prijelaznom romaničko-gotičkom stilu počelo se nakon što je osnovana Zagrebačka biskupija. Gradnja je trajala dugo te je tek 1217. godine bila završena i posvećena. Uskoro je ona teško nastradala za provale Tatara (1242. god.), ali ju je već biskup Timotej (1263. - 1287.) počeo temeljito obnavljati u gotičkom stilu.
Obnova je nastavljena u 14. i 15. stoljeću. U 16. stoljeću katedrala je utvrđena zidinama i kulama, a u 17. stoljeću dobiva svoj masivan renesansni toranj. Požari i navala neprijatelja više su ju puta oštećivali, ali najteži udarac ju je zadesio u Velikom potresu 1880. godine. Nakon potresa provedena je temeljita obnova katedrale u neogotičkom stilu (1880. - 1906.), po nacrtima bečkog graditelja F. Schmidta, a gradnju je vodio Hermann Bollé. Bollé će, izvodeći radove na restauraciji, dijelom izmijeniti prvotne Schmidtove projekte, osobito rješenja vrhova tornjeva. U ovoj je restauraciji zagrebačka prvostolna crkva dobila svoj današnji oblik s dva vitka tornja, visokim krovištem, novim stupovima u svetištu i oltarima koji su zamijenili većinu baroknih oltara iz 18. stoljeća. Bila je pokrivena raskošnim krovom od glaziranog crijepa koji je kasnije nažalost uklonjen. Umjesto starih grobnica biskupa i velikaša sagrađena je nova grobnica za zagrebačke nadbiskupe iza glavnog oltara. Uz druge velikane, tu počivaju i hrvatski mučenici Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, čije su kosti ovamo prenesene 1919. godine iz Bečkog Novog Mjesta (Wiener Neustadt), Ivan Antun Zrinski, Eugen Kvaternik itd. U njoj su sahranjena i posljednja tri zagrebačka nadbiskupa: stožernici bl.Alojzije Stepinac, Franjo Šeper i Franjo Kuharić.
