Vidoški grad je stari grad na uzvisini iznad Stoca, na lijevoj obali Bregave.
Na području današnjeg Stoca u Vidovu polju razvilo se još u antici urbano naselje s najbogatijim ostacima u čitavoj Bosni i Hercegovini. Stariji su povjesničari i arheolozi držali da je to Diluntum starih kasnoantičkih izvora. Noviji, osobito nakon pronalaska natpisa na Trebinjsi s imenom toga grada, drže da je ovdje bio neki drugi municipij, i to od tolike važnosti da je u njemu za šire okružje 533. godine uspostavljena i biskupija (Sarsenterensis), sa sjedištem u Sarsenterumu.
Seoba naroda temeljito je poharala ne samo naselje nego i njegovo ime. Stolačko područje nakon seobe naroda opet dobiva na važnosti. Premda neki u to sumnjaju, poznavaoci religije starih Slavena čije je vrhovno božanstvo bilo Svevid (Svantovit i sl.) tvrde da se i ovdje dogodilo slično kao i sa ostacima Narone na čijim temeljima nastaje i do danas opstoji naselje Vid. Sv. Vid inače prigodom kristijanizacije pučanstva zamjenjuje njegovo štovanje. U stolačkoj okolici je Vidovo ime uočljivo prisutno: u dubrovačkim dokumentima se polje zove poljem svetog Vida (Planum sancti Vitii), a staro ime rijeke Bregave bilo je Vidoštica.
Srednjovjekovni grad Vidoški spominje se 1375. i 1444. godine. Smješten je na brdu Križevac, koje je ubilježeno u gruntovnicu (zemljišno-knjižni ured) 1897. godine za austrijskog popisa kao parcela pod nazivom Križevac – Humčine, označena kao k. č. 215/1, površine 24,7 ha i upisana je u zemljišno-knjižni uložak broj 853, kao vlasništvo/erar Bosne i Hercegovine. Vidoški grad je grad više puta opsjedan, osvajan, utvrđivan i dograđivan, rušen i obnavljan, napuštan i ponovo nastanjivan. Konačan današnji izgled djelo je Austro-ugarske vojske koja ga je 1888. godine porušila i skladno svojim tadašnjim vojno-strateškim potrebama ponovo izgradila.
Nacionalnim spomenikom kulture Bosne i Hercegovine je proglašen 2003.
U organizaciji Javne ustanove Radimlja u starom gradu Vidoškom iznad Stoca je 2. svibnja 2015. organiziran prvi srednjovjekovni sajam po nazivom "Stolačka tarča".
