Teotihuacan [teotiwa'kan] je bio najveće gradsko središte Srednje Amerike tijekom klasičnog perioda (200. - 700.g.), s populacijom od 200 000 stanovnika te je bio jedan od najvećih gradova na svijetu u to vrijeme. Prvi je put naseljen u kasnom periodu formiranja (600. - 200 g.pr.n.e.), a tijekom konačnog perioda formiranja (200.g.pr.n.e. - 200.g.n.e.) prošao je velik programa renoviranja da bi se uklopio u uzorak rešetke oko Avenije mrtvih. O gradu znamo vrlo malo te on predstavlja zagonetku budući da njegovi graditelji nisu ostavili gotovo ni traga. Prije gotovo pet stotina godina Hernan Cortes je projahao na udaljenosti od pet stotina kilometara od Aztečke prijestolnice pored nekoliko manjih brežuljaka obraslim divljim raslinjem. Nije ni slutio što se ispod nje krije: Teotihuacan, najsenzacionalniji velegrad starog Meksika. Divovske piramide su još jedino što svjedoći o negdašnjem velegradu i civilizaciji koja je izrasla iz ništavila, zauzela vodeće mjesto na svojemu kontinentu te išćeznula. Ovaj grad su prije 2 000 godina izgradili ljudi koji su davno nestali u mitovima i legendama. Teotihuacan je uspomena koja skriva tajne koje okružuju uspon i pad jedne o najmoćnijih i najmanje shvačenih civilizacija drevnog svijeta.
Kao ni Rim, tako ni Teotihuacan nije nastao u jednom danu. Arheolozi su zabilježili pet različitih etapa gradnje, a na vrhuncu u 5 st. grad je, kažu imao oko dvije stotine stanovnika. U 1.st.p. Kr. vulkan Xitle koji se nalazi u blizini Mexico City-ja je iznenada eruptirao i lavom duboko zatrpao i potpuno devastirao obližnji grad Cuicuilco koji je napušten i do danas tek dijelomice iskopan budući da ga je lava poprilično progutala. Uništena su i druga manja gradska središta. Rijeke su prijepriječene a usijevi uništeni. Za drevne stanovnike toga područja bio je to sudnji dan i bijes srditih bogova. Tražeći sigurno mjesto mnogi smatraju da su preživjeli došli upravo na područje budučeg Teotihuacana, iako nije poznato zašto su svi došli upravo tamo. U novome su gradu osnivaši prinijeli golemu žrtvu bogovima; od vulkanskog materijala koji im je ubio najbliže i uništio gradove, sagradili su vlastite vulkane - piramide.
Ovdije je od početka gradnje pa nadalje postojao točan i konačan plan gradnje koji je za vrijeme kasnijih proširenja grada strogo poštovan. Grad je izgrađen kako bi pobudio strahopoštovanje, a površina mu nadmašuje carski Rim. Postao je sveto mjesto i hodočasnici su u nijega dolazili iz svih dijelova Teotihuakanskog carstva. Od osnutka oko 1. st. naše ere pa do pada nakon gotovo sedam stoljeća Teotihuacan je bio najveći grad Zapadne hemisfere i jedan od najvećih u cijelom svijetu. To je izolirani grad na sjeveru Srednje Amerike. Divovske su piramide danas tek sivi ostaci nekadašnje slave Teotihuakana. Svi su zidovi svake zgrade bili ožbukani a zatm živo obojeni. Grad je bio sjajnocrven.
Avenija mrtvih proteže se duž više od 16 km, orijentirana je 16 stupnijeva istočno od sjevera, što je značajan položaj iz astronomskih razloga. Luksuzan je to put s desna i lijeva ukrašen piramidama i platformama hrama. U smjeru sjevera avenija ima pad od trideset metara tako da će promatrač s juga podleći optičkoj varci kako ta velebna ulica vodi prema nebu. Tako je ostalo do danas: Onaj tko se nalazi na donjem kraju ulice vidi beskonačno stubište s ravnomjernim stepenicama koje se na kraju stapaju sa Mjesečevom piramidom. Nasuprot tome, gledano od mjesečeve piramide vidimo samo ravnu ulicu-kao da je neka nevidljiva ruka uklonila sve stepenice.
Na sjevernom kraju avenije je Piramida Mjeseca,na početku širokog trga na kojem su bile administrativne zgrade, uključujući i Palaču pernatog leptira. Ulica mrtvih završava pred Mjesečevom piramidom, kompleksom koji se uzdiže u obliku stubišta s osnovnom plohom površine 150 x 200 metara. To je nešto više od dvostruke veličine nogometnog igrališta. Građevina se uzdiže na pet terasa, a visina iznosi četrdeset i četiri metra. U sredini široko stubište vodi do najgornije platforme na kojoj se nekada davno nalazio hram.
Na sredini avenije je još veća Piramida Sunca koja je ujedno i najmonumentalnija građevina u Teotihuacanu. Kvadratnog je tlocrta veličine 222 x 256 metara i dvadeset je metara viša od Mjesečeve piramide. Usprkos tome, kad se pogleda s najviše platforme dobiva se dojam kako se Sunčeva i Mjesečeva piramida jednake visine. Optička varka nastaje zbog nagiba Ulice mrtvih. Ona je po veličini veća od Keopsove piramide u Gizi.
Blizu južnog kraja je tzv. tvrđava, zatvoreni trg okružen platformama hrama. Unutar trga je Hram pernate zmije, a iza te strukture bila su dva stambena prostora koja su mogla biti prvotne rezidencije gradskih vladara. Hram pernate zmije je izvanredna građevina koja, kao i druge piramide u ovom gradu, pruža dokaze da je građena u nekoloko navrata. Ova građevina je bogato ukrašena glavamai reljefima pernate zmije. Perijem ukrašene zmije izvijaju se preko friza koji se proteže oko hrama, maske, demonska bića, zmijska tijela gmižu i oko podnožja hrama.
Tajanstvena civilizacija nije ostavila knige i pismo. Danas čak ne znamo kako su se zvali, kojim su jeziko govorili, pa čak ni gdje su im sahranjeni vladari. Mnogi smatraju da se kraljevske grobnice nalaze u drugoj po veličini piramidi u gradu, Mjesečevoj piramidi, ali za to još uvijek nema konkretnih dokaza budući da još niti jedna takva grobnica nije pronađena.
Jedini trag o vladarima Teotihuacana nam pružaju Mayanski spisi iz Tikala u Guatemali koji možda govore o jednom od sjenovitih vladara. Vladar po imenu Atlatl Cauac osvojio je Tikal, ubio njegova vladara Chak Toh Ich’aka I (Jaguarovu Šapu) te na prijestolje postavio svojega rođaka Nun Yax Ayina.
Teotihuacan je uspostavio veliko, ali slabo poznato carstvo. Postao je prva američka velesila. Na vrhuncu je bio u 4 st. i tada mu na zemlji nije bilo ravnog grada. Egipatsko carstvo je odavno palo, civilizacija klasične Grčke je izbijedljela, Rim su poharali barbari, Europom je zavladalo mračno doba, a Teotihuakan je bio na vrhuncu slave. O njemu se znalo daleko na sjeveru, na jugu barem do Hondurasa i obala obaju oceana. Piramide su predstavljale vrhovne simbole bogatstva i moći, kako je grad sve više dominirao srednjom amerikom, vladari su gradili sve veće piramide. Održavao se točnim određivanjem vremena pomoću zvijezda. Zanimljivo je da je Teotihuakan jedini grad staroga vijeka sa trajnim nastambama za obične građane. Najnovija istraživanja pokazuju da je grad grubom silom dominirao dijelovima Srednje Amerike. Potvrden je i kult ljutskog žrtvovanja. Njegovo oruđe od opsidijana, keramike i arhitektonski stilovi pronađeni su u mnogim dijelovima Meksika te na jugu do gradova Maya-Tikala, Kopana i Kaminaljuyua. Teotihuakan je upravljao cijelom srednjom amerikom ekonomski i vojno. Osvojio je većinu majanskog teritorija i brojne majanske gradove poput Tikala.
Ipak, Teotihuakan je stigao do dramatičnog kraja postojanja oko 650. godine kada je njegovo središte izgorjelo i bilo napušteno. Azteci nisu imali pojma tko ga je izgradio i zašto je napušten, a ta zagonetka još uvijek nije riješena. Samo je neki stravičan događaj mogao pretvoriti velebnu metropolu u grad duhova. Periferija grada je još bila naseljena,što sugerira da je uništenje moglo biti rezultat svađe izneđu naroda i birokracije koja je nametala prevelike poreze. Neki znanstvenici smatraju da je grad osvojila najezda barbarskih naroda, ali ne postoje arheološki dokazi koji bi potvrdili da je na tom području u to vrijeme postojala dovoljno jaka sila da osvoji i spali taj grad, čak i ako je bio iznutra oslabljen.
Bila je to kultura koja je gotovo tisuću godina dominirala Amerikom, a onda je propala. Dominirala je i bila na vrhuncu tako dugo. Pala je, srušila se, promijenila se, ali je za sobom ostavila nasljeđe koje svi možemo vidjeti. Čak i nakon smrti grada njegov se utjecao nastavio širiti Amerikom i vremenom koje je uslijedilo. Ovo je zagonetna civilizacija za koju se nekoć mislilo da je utijelovila raj na zemlji, možda bila izvorište krvavih obreda koja su preuzela kasnija carstva. Teotihuananski bogovi postali su aztečki bogovi. Bio je to jedinstven grad koji je težio skladu i redu. Prvi put u povijesti američkih kontinenata ljudi su živjeli u metropoli. Ostao je samo kamen, milijune kamenja, i divovski spomenici gradu i ljudima izgubljenim u vremenu. Pad Teotihuakana ostaje jedan od najvećih misterija srednjoameričke arheologije.
Novija istraživanja unutar Piramide Mjeseca otkrivaju zanimljive pojedinosti o gradskom ustrojstvu i religiji. Ljudske kosti, neuredno razbacane, strše iz zemlje, radi se o nenormalnom pokopu, pokojnicima je odrubljena glava, ruke su svezane iza leđa, ovdije se dogodilo nešto mučno i nasilno. Nalaz se uklapa u sliku vojno nastrojenog grada. Neke od ovih ljudskih žrtava su žive obezglavljene a druge ubijene sa nekoliko udaraca u glavu. Pronađeni su deseci obredno žrtvovanih ljudi i životinja. Valuta za uspiješnost grada je bila ljudska krv. Bogove srednjoameričke mitologije trebalo je hraniti, a hrana su im bili ljudi. Sada je uvriježeno misljenje da se vodilo mnogo ratova i žrtvovalo se ratne zarobljenike koji su zarobljeni u bitkama. Čini se da su teotihuakanci svojim bogovima prinosili krv poraženih, što je i upalilo te je grad cvijetao stoljećima.
U doba Azteka Teotihuacan je već bio u ruševinama. Oni su vjerovali kako je to mjesto bilo nekoć bilo ukopno mjesto njihovih starih bogova. Barem su ostavili mit o nastanku Teotihuacana. Oni su gradu nadijenuli i ime Teotihuacan, što znači "Grad bogova" i uz nalazište vezali svoju mitologiju. Azteci su vijerovali da su na kraju prethodnog razdoblja bogovi u tami okupili u Teotihuacanu i odlučili koji će od njih postati novo sunce što obasijava svijet. Prema jednom od mitova, drski bog Tecuciztecatl se dobrovoljno javio, dok su ostali bogovi izabrali skromnog, starijeg Nanahuatzina kao drugog takmaca. Izgrađena je velika pogrebna lomača i Tecucuztecatl je pozvan da u nju skoči. Prvi kandidat nije smogao hrabrosti za osobnu žrtvu, pa su bogovi zamolili Nanahuatzina da učini isto. On je odmah potrčao i skočio u vatru. Vidjevši to Tecuciztecatl je smogao hrabrosti i također se bacio na lomaču, osramoćen jer ga je pretekao njegov skromni protivnik. No, to nije bio kraj; obojca su se ponovno rodili poput ptice feniks. Nanahuatzin je postao novi bog Sunca, Tonatiuh, a Tecucuztecatl je postao Mjesec. Nažalost, Sunce se nije kretalo nebom već je stajalo nepokretno na istočnom horizontu. Tonatiuh je zatražio podaničku vjernost i krv ostalih bogova prije nego krene na svoj put nebeskim svodom. Nakon vijećanja bogovi su pristali i jedan po jedan dozvolili da im Quetzalcoatl izvadi srca. Ojačan ovom krvavom žrtvom Tonatiuh je postao Nahui Ollin, Sunce Kretanja.
"U noćno doba, dok još nije sjalo sunce, bogovi su se savijetovali na mijestu zvanom Teotihuacan. Zabrinuti su se bogovi okupili u Teotihuakanu kako bi raspravili koje će Sunce biti sljedeće. Urtami se vidjela samo sveta vatra (koja je simbolički predstavljala Huehueteotla, boga koji je podario život), koja je nakon kaosa još uvijek harala svijetom. Uskliknuli su: Netko će se morati žrtvovati i skočiti u vatru kako bi ponovno nastalo Sunce."
Veza ovog aztečkog mita i nalazišta u Teotihuacanu nikada nije objašnjena, no moguće je da su tamošnja događanja uključivala veliki, krvavi ritual. Čini se prihvatljivim mišljenje da je napušteni grad postao svetište Azteka i drugih naroda.
