Panorama Samostana Svete Katarine</div>
</div></div>
Povijest
Najstariji spomen isposničkog života na Sinaju je iz jednog
putopisa na latinskom koji je navodno napisala hodočasnica imenom
Egeria (ili Silvija), galskog podrijetla, iz 381.-84. godine.
Samostan je osnovao bizantski car Justinijan I. Veliki (vladao
od 527.-65.) utvrdivši kapelu Gorućeg grma koju je još ranije dala
izgraditi Sveta Helena,
majka Konstantina I. Velikog. Grm koji se nalazi na tom mjestu je
navodno isti onaj koji je Mojsije vidio kako goreći ne izgara prije
no što je primio Deset Božjih zapovijedi. Sve do 20. stoljeća u
samostan se ulazilo kroz samo jedna vrata, visoko na zidinama
samostana.
Iako je samostan poznat kao "Samostan Svete Katarine", njegovo
službeno ime je Sveti i carski samostan Božje-utabane planine
Sinaj, a svetkovina samostana je Isusovo preobraženje. Samostan
je postao povezan sa Svetom Katarinom tek tek oko 800. godine kada
su relikvije ove svetice prenešene u samostan (prema predaji
čudotvorno djelo anđela), nakon čega je samostan postao jedno od
omiljenih kršćanskih mjesta hodočašća.
Jedan od važnijih dokumenata u posjedu samostana je primjerak
tzv. "Muhamedove adhiname" kojom je, navodno, sam Muhamed obećao
samostanu zaštitu. Sva ostala izolirana anahoretska mjesta na
Sinaju su uništili muslimani još tijekom 7. stoljeća.
Samostan je, zahvaljujući arapskoj okupaciji, uspio izbjeći
Bizantski ikonoklazam, tijekom kojega su po carskoj naredbi
uništene sve slike i samostani u Bizantskom Carstvu. Zbog toga se
najstarije ikone općenito nalaze upravo tu, iz 6. a možda i 5.
stoljeća, većinom naslikane tehnikom enkaustike.
Fatimidi su u 10. stoljeću unutar zidina izgradili džamiju, ali
nikada nije korištena jer nije pravilno usmjerena prema Meki. Tijekom križarskih
ratova, usprkos antagonizmu između Zapadne i Istočne Crkve,
samostan su darivali podjednako vladari Bizantskog Carstva i
Jeruzalemskog Kraljevstva, kao i njihovi podanici. Tada su nastala
brojna umjetnička djela hibridnog "Križarskog stila" od kojih se
120 ikona čuva u samostanu, što je najveći broj ovih umjetnina na
jednom mjestu u cijelome svijetu.
Samostan je tijekom vremena ustanovio nekoliko svojih ispostava
u Egiptu, Palestini, Siriji, Kreti, Cipru i Konstantinopolu. Danas
samostan, zajedno s nekoliko ispostava u okolici, čini "Pravoslavnu
Crkvu planine Sinaj" kojom upravlja nadbiskup koji je ujedno i opat
samostana. Crkva se smatra autokefalnom (samostalnom pravoslavnom
Crkvom), no njezina nadbiskupa postavlja Jeruzalemski
patrijarh pravoslavne Crkve, koji posljednjih stoljeća stoluje u
Kairu, te se ona smatra
nadređenom.
Blago
samostana
Samostanska knjižnica ima drugu najveću kolekciju ranih
iluminiranih rukopisa i kodeksa na svijetu, manju jedino od
kolekcije Vatikanske
knjižnice. No, ona posjeduje starije tekstove na brojnim
jezicima (grčki, arapski, armenski, hebrejski, gruzijski, sirijski
i udi jezik). Najvrednijim se ipak smatra Sinajski rukopis
(Codex Sinaicus) koji je zapravo kopija Biblije na grčkom iz
4. stoljeća pisana uncijalnim pismom (vrsta verzala) na pergamentu.
On se smatra najstarijom Biblijom na svijetu. No, većina ovog
rukopisa je u 19. stoljeću, pod nerazjašnjenim okolnostima,
dospjela u Rusiju, a danas se nalazi razdijeljen u četiri svjetske
knjižnice, najveći dio se nalazi u Britanskoj knjižnici u Londonu.
Dana 1. rujna 2009. godine u knjižnici Samostana Svete Katarine
pronađeni su dotad neviđeni dijelovi ovog rukopisa.
Samostanski kompleks, koji je sam po sebi rijetko sačuvana
arhitektura, također posjeduje neprocjenjivu kolekciju umjetnina,
uključujući mozaike, najstarije ikone na svijetu, ali i liturgijske
predmete poput kaleža i relikvijara.
Izvori
- G. H. Forsyth i K. Weitzmann, The Monastery of Saint
Catherine at Mount Sinai - The Church and Fortress of Justinian:
Plates, 1973. Princeton, Princeton
University Press, ISBN 0472330004
Vanjske
poveznice